Prva kozačka naselja pojavila su se u kasnom petnaestom stoljeću u području donjeg Dona. Većina tih ljudi bili su bjegunci koji su se odlučili nastaniti duž Dona, izvan dosega ruskih vlasti. S porastom stanovništva duž Dona u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, Donski Kozaci su se pojavili kao važna vojna i politička sila na tom području. Ovisni o Moskvi ekonomski i vojno, ipak su ostali politički i administrativno neovisni, nastanjeni u pograničnim područjima ruske i osmanske države. U kasnom sedamnaestom stoljeću ruska je vlada pokušala ograničiti njihovu slobodu i privilegije. Zahtjev da se bjegunci vrate bio je ono što su Kozaci smatrali najvećim kršenjem svojih tradicionalnih sloboda. Do kraja osamnaestog stoljeća granica se pomaknula južnije i vojni značaj Donskih Kozaka se smanjio. Nakon 1738. glavni zapovjednik donskih kozaka, koji je prije bio biran, postao je imenovan od ruske vlade, a nakon 1754. lokalne zapovjednike također je imenovalo Ministarstvo rata u St. Petersburgu. Ovim i drugim potezima, Kozaci su potpuno apsorbirani u rusku vojsku i obavljali su vojnu službu diljem Ruskog Carstva; za vrijeme vladavine cara Pavla, na primjer, bilo im je naređeno "da osvoje Indiju", a onije zapravo krenuo kad je, nakon njegova ubojstva, suluda direktiva vraćena. Kozačka vlastela stvorena je ukazom iz 1799.; Kozaci su po rangu postali jednaki ostatku ruske vojske. Godine 1802. zemlje su podijeljene u sedam okruga kojima je upravljalo Ministarstvo rata; 1887. broj okruga povećan je na devet. Do 1802. Donski Kozaci mogli su opremiti osamdeset konjaničkih pukovnija. Svaki uvršteni kozak morao je služiti trideset godina. Godine 1875. vojna služba smanjena je na dvadeset godina. Posebno su bili ozloglašeni po svojoj ulozi u gušenju revolucionarnih pokreta u Rusiji i pokolju Židova tijekom pogroma. Tijekom Prvog svjetskog rata Donski Kozaci formirali su pedeset i sedam konjaničkih pukovnija (tj. gotovo 100 000 konjanika). Nakon veljačke revolucije 1917. njihov glavni zapovjednik, A. M. Kaledin, proglasio je formiranje "donske kozačke vlade". Nakon što su Kaledin i njegova kontrarevolucionarna vlada slomljeni, u ožujku 1918. proglašena je "Donska sovjetska republika". Međutim, nova sovjetska politika nacionalizacije i prisvajanja viškova dovela je do ustanka u Donskoj regiji i eliminacije sovjetske vlade. U siječnju 1920. sovjetske su se trupe vratile kako bi ponovno uspostavile sovjetsku kontrolu nad područjem i ukinule svaku administrativnu autonomiju u regiji. Posljednji podsjetnici na prošlu slavu bilo je nekoliko donskih kozačkih pukovnijaformirana 1936. u sastavu Sovjetske armije. Tijekom Drugog svjetskog rata te su se pukovnije pokazale kao beznadno zastarjelo topovsko meso i na kraju su raspuštene.

Povijesno su Donski Kozaci graničili s Kalmicima na istoku, Nogajcima i Krimskim Tatarima na jugu, Rusima na sjeveru i Ukrajincima na zapadu. Danas regija uključuje te i druge etničke skupine SSSR-a.