IZGOVOR: EYE-noo

LOKACIJA: Japan (Hokaido)

STANOVNIŠTVO: 25.000

JEZIK: japanski; Ainu (nekoliko prisutnih govornika)

RELIGIJA: Tradicionalna panteistička vjerovanja

1 • UVOD

Do prije 400 godina, Ainu su kontrolirali Hokaido, najsjeverniji od četiri glavna japanska ostrva. Danas su oni mala manjinska grupa Japana. Oni su narod lova i ribolova čije je porijeklo još uvijek sporno. Vjerovatno su došli iz Sibira ili iz južnog Pacifika i prvobitno su se sastojali od različitih grupa. Vekovima se kultura Ainua razvijala uz japansku, ali različitu od nje. Međutim, u posljednjim stoljećima (posebno sa Zakonom o zaštiti bivših Aboridžina na Hokaidu iz 1889.) oni su bili predmet politike modernizacije i integracije japanske vlade. Kao i kod autohtonih (autohtonih) naroda u Sjedinjenim Državama i mnogim drugim nacijama, Ainu su se u velikoj mjeri asimilirali (prilagodili se dominantnoj kulturi). I kao i mnoge druge takve grupe, nedavno su se pojavili znaci kulturnog preporoda.

Najstarije ruševine pronađene na Hokaidu, domovini Ainua, datiraju od prije 20.000 do 30.000 godina u starijem kamenom dobu. Gvožđe je uvedeno prije otprilike 2.000 godina iz južnog Japana ili azijskog kontinenta, vjerovatno od strane predaka ili grupa povezanih s Ainuima. Između osmog ii bilje i korijenje sakupljeno u šumi. Proso je u velikoj meri zamenjeno pirinčem ranije u ovom veku. Svježi losos je isječen i skuvan u supu. Pirinčana kaša pod nazivom ciporosayo pripremljena je dodavanjem ikre lososa (jaja) u kuvana zrna.

Kao iu drugim hladnim krajevima, Ainu djeca su uživala u pravljenju sladoleda od javora. Krajem marta ili početkom aprila uveče, kada se očekivala hladna noć, napravili su rezove u kori velikog šećernog javora i postavili posude sa šupljim stabljikama kiseljaka u korijenje drveta kako bi sakupili sirup koji je kapao. Ujutro su zatekli cilindre kiseljaka prepune smrznutog bijelog sirupa.

13 • OBRAZOVANJE

Djeca su se tradicionalno školovala kod kuće. Bake i djedovi recitovali su pjesme i priče, dok su roditelji podučavali praktične vještine i zanate. Od kasnog devetnaestog veka pa nadalje, Ainu su se školovali u japanskim školama. Mnogi su sakrili svoju Ainu pozadinu.

14 • KULTURNO NASLJEĐE

Aini su prenijeli ogroman broj usmenih predanja. Glavne kategorije su yukar i oina (duže i kraće epske pjesme u književnom Ainu), uwepekere i upasikma (stare priče i autobiografske priče, kako u prozi), uspavanke i plesne pjesme. Yukar obično se odnosi na herojsku poeziju, koju pjevaju uglavnom ljudi, a koja se bavi polubogovima i ljudima. Također uključuje oina, ili kamui yukar, kraći epovi koje su pevale uglavnom žene o bogovima. Regija Saru na jugu centralnog Hokaida posebno je poznata kao domovina mnogih bardova i pripovjedača.

Yukar je ispričan uz ognjište za mješovito okupljanje muškaraca, žena i djece. Muškarci su se ponekad zavalili i udarali vrijeme po stomaku. Ovisno o komadu, jukar je trajao cijelu noć ili čak nekoliko noći. Bilo je i festivalskih pjesama, grupnih plesova-pjesama i plesova sa štancanjem.

Najpoznatiji muzički instrument Ainu je mukkuri, harfa sa usnama od drveta. Ostali instrumenti uključivali su rogove od namotane kore, slamnate flaute, kožne bubnjeve, citre sa pet žica i jednu vrstu lutnje.

15 • ZAPOŠLJAVANJE

Od sredine devetnaestog stoljeća, tradicionalne aktivnosti za preživljavanje lova, ribolova, sakupljanja divljeg bilja i uzgoja prosa zamijenjene su uzgojem riže i suhih usjeva i komercijalnim ribolovom. . Ostale aktivnosti na Hokaidu uključuju proizvodnju mlijeka, šumarstvo, rudarstvo, preradu hrane, obradu drveta, celulozu i industriju papira. Ainu doprinose svim ovim aktivnostima.

16 • SPORT

Tradicionalni sportovi za djecu su plivanje i kanu. Početkom dvadesetog stoljeća postojala je dječja igra zvana seipirakka (klompe od školjki). Kroz školjku velike školjke za surfanje probušena je rupa i kroz nju je prošao debelo uže. Djeca su nosila dviješkoljke svaka, sa užetom između prva dva prsta, i hodali ili trčali po njima. Granate su škljocale poput potkova. Još jedna autohtona Ainu igra je pravila igračku pattari u potoku kada se snijeg otopio u proljeće. Pattari su napravljeni od šupljih stabljika kiseljaka napunjenih vodom potoka. Sa akumulacijom vode, jedan kraj stabljike je pao na tlo pod teretom. Prilikom odbijanja, drugi kraj je udarcem udario u tlo. Odrasli su koristili pravi pattari za mljevenje zrna prosa.

17 • REKREACIJA

Pogledajte članak o "japanskom" u ovom poglavlju.

18 • ZANATI I HOBIJI

Tkanje, vez i rezbarenje su među najvažnijim oblicima narodne umjetnosti. Neke vrste tradicionalnog Ainu tkanja su nekada bile gotovo izgubljene, ali su oživljene oko 1970-ih. Chikap Mieko, druga generacija profesionalne vezilje, svoj originalni vez gradi na temeljima tradicionalne umjetnosti. Izrezbareni poslužavniki i medvjedi su cijenjeni turistički predmeti.

Među mnogim tradicionalnim predmetima koji se izrađuju su otrovna strijela, strijela zamka bez nadzora, zamka za zečeve, zamka za ribu, ceremonijalni mač, planinski nož, kanu, pletena torba i tkalački stan. Početkom 1960-ih, Kayano Shigeru je počeo privatno sakupljati mnoge takve originalne predmete ui oko svog sela u regiji Saru, kada je shvatio da je sve što je ostalo od kulturnog naslijeđa Ainua rasuto međuzajednice. Njegova kolekcija razvila se u Kulturni muzej grada Biratori Nibutani Ainu i Memorijalni muzej Kayano Shigeru Ainu. Poznat je i Ainu muzej osnovan 1984. godine u Širaoiju na jugoistočnom Hokaidu na Pacifiku.

19 • DRUŠTVENI PROBLEMI

Ainu zakon iz 1899. koji je Ainu klasifikovao kao "bivše aboridžine" ostao je na snazi ​​do 1990-ih. Kao predstavnik Ainua u Nacionalnoj dijeti od 1994. godine, Kayano Shigeru je preuzeo vodstvo u borbi za eliminaciju ovog zakona. Sada se razmatra novi zakon o Ainuima.

Nedavna izgradnja brane u Kayanovoj domovini, selu Nibutani u gradu Biratori, predstavlja primjer nasilnog razvoja Hokaida po cijenu građanskih prava Ainua. Uprkos otporu koji su predvodili Kajano Šigeru i drugi, izgradnja je nastavljena. Početkom 1996. godine selo je zatrpano vodom. Na sastanku o korištenju zemljišta Hokaida, Kayano je izjavio da će prihvatiti plan izgradnje brane Nibutani ako se Nibutani Ainu vrati samo pravo na ribolov lososa u zamjenu za uništenje njihovih domova i polja. Njegov zahtjev je ignorisan.

20 • BIBLIOGRAFIJA

Enciklopedija Japana. New York: Kodansha, 1983.

Japan: Illustrated Encyclopedia. Kodansha, 1993.

Kayano, Shigeru. Naša zemlja je bila šuma: memoari Ainua (prev. Kyoko Selden i Lili Selden). gromada,Colo.: Westview Press, 1994.

Munro, Neil Gordon. Ainu Creed and Cult. New York: K. Paul International, distribuira Columbia University Press, 1995.

Philippi, Donald L. Songs of Gods, Songs of Humans: The Epic Tradition of the Ainu. Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1979.

WEB SAJTOVI

Ambasada Japana. Washington, D.C. [Online] Dostupno //www.embjapan.org/, 1998.

Microsoft. Encarta Online. [Online] Dostupno //encarta.msn.com/introedition , 1998.

Microsoft. Expedia.com . [Online] Dostupno //www.expedia.msn.com/wg/places/Japan/HSFS.htm, 1998.

Također pročitajte članak o Ainusa Wikipedijeu trinaestom veku, pojavilo se zemljano posuđe jedinstveno za Hokaido i severno kopno. Njegovi proizvođači bili su direktni preci Ainua. U narednih 300 do 400 godina razvila se kultura koja je danas poznata kao jedinstveni Ainu.

2 • LOKACIJA

Hokaido, jedno od četiri glavna japanska ostrva, ima 32.247 kvadratnih milja (83.520 četvornih kilometara) - što čini jednu petinu Japana. Hokaido je duplo veći od Švajcarske. Mali broj Ainua živi na južnom Sahalinu. Ranije su Ainu takođe živeli na južnim Kurilskim ostrvima, duž donjeg toka reke Amur i na Kamčatki, kao i u severnom delu severoistočnog regiona Honšua. Njihovi preci su možda nekada živeli širom Japana.

Vidi_takođe: Religija i ekspresivna kultura - Newar

Hokaido je okružen prekrasnim obalama. Ostrvo ima mnogo planina, jezera i rijeka. Njegova zemlja je bila gusto pošumljena sa starim drvećem u dvadesetom veku. Dva velika planinska lanca, Kitami na sjeveru i Hidaka na jugu, dijele Hokaido na istočnu i zapadnu regiju. Područje bazena Saru u jugoistočnom Hokaidu centar je kulture predaka Ainua.

Istraživanje iz 1807. je pokazalo da je populacija Hokaida i Sahalina Ainu iznosila 23.797. Mješoviti brakovi između Ainua i Japanaca postali su češći tokom prošlog stoljeća. Godine 1986. ukupan broj ljudi na Hokaidu koji su se identifikovali kao Ainu iznosio je 24.381.

U kasnimdevetnaestog veka, japanska vlada je stvorila kolonijalnu kancelariju za ekonomski razvoj Hokaida i ohrabrila doseljenike iz drugih delova Japana. Slična vladina kancelarija sada nastavlja da promoviše razvoj Hokaida. Sa gubitkom svoje zemlje, sredstava za život i njihove tradicionalne kulture, Ainu su se morali prilagoditi društvu koje se brzo industrijaliziralo.

3 • JEZIK

Za Ainu se kaže da pripada paleoazijskoj ili paleosibirskoj grupi jezika. Ima dva dijalekta. Ainu nemaju pisani jezik. Japanski fonetski slogovi (znakovi koji predstavljaju slogove) ili rimsko pismo se koriste za transkribovanje (pisanje) govora Ainu. Malo ljudi sada govori Ainu kao svoj primarni jezik.

Ainu i Japanci dijele mnogo pojedinačnih riječi. Bog (muško ili žensko) je kamui na Ainu i kami na japanskom. Štapići su pasui na Ainu i hashi na japanskom. Riječ sirokani (srebro) i konkani (zlato) u književnom Ainuu odgovaraju shirokane i kogane u književnom japanskom (vidi citat ispod ). Međutim, ova dva jezika nisu povezana. Dvije dobro poznate Ainu riječi koje se još uvijek koriste odnose se na poštovane Ainu pojedince: ekasi (djed ili otac) i huci (baka ili baka).

Ime Ainu dolazi od zajedničke imenice ainu, što znači "ljud(i)." Jednomsmatralo se da je izraz pogrdan, ali više Ainua sada koristi ime pozitivno, ponoseći se svojim etničkim identitetom. Njihova zemlja se zove "Ainu Mosir"—mirna zemlja ljudi. Izraz ainu nenoan ainu znači "čovjek sličan čovjeku." Slijedi poznati refren iz pjesme o božanstvu sove:

sirokanipe ranran piskan
(pad, pad, srebrne kapi, svuda okolo)

konkanipe ranran piskan
(pad, pad, zlatne kapi, svuda okolo)

4 • FOLKLOR

Prema mitskoj poeziji, svijet je nastao kada je ulje plutalo u okean se uzdigao poput plamena i postao nebo. Ono što je ostalo pretvorilo se u zemlju. Para se skupila nad zemljom i stvoren je bog. Od pare neba stvoren je još jedan bog koji se spustio na pet obojenih oblaka. Od tih oblaka, dva boga su stvorili more, tlo, minerale, biljke i životinje. Dva boga su se vjenčala i iznjedrila mnoge bogove, uključujući dva sjajna boga - boga Sunca i boga Mjeseca, koji su se uzdigli na nebo kako bi osvijetlili maglom prekrivena mračna mjesta svijeta.

Vidi_takođe: Kultura Gabona - istorija, ljudi, odeća, tradicija, žene, verovanja, hrana, običaji, porodica

Okikurmi iz regije Saru je polubožanski heroj koji je sišao s neba da pomogne ljudima. Ljudi su živjeli u prekrasnoj zemlji, ali nisu znali kako da grade vatru ili prave lukove i strijele. Okikurmi ih je naučio da lože vatru, da love, da love lososa, da sade proso, da kuvaju vino od prosa i da obožavaju bogove. Oženio se i ostao uselo, ali se na kraju vratio u božansku zemlju.

Ainu istorijski heroji uključuju Kosamainu i Samkusainu. Kosamainu, koji je živio u istočnom Hokaidu, predvodio je pobunu Ainua protiv kopnenih Japana koji su vladali južnim vrhom Hokaida, zvanim Matsumae. Uništio je deset od dvanaest japanskih baza, ali je ubijen 1457. Samkusainu je organizovao Ainu u južnoj polovini ostrva tokom ustanka 1669. godine, ali su ih nakon dva meseca uništile snage Matsumae naoružane oružjem.

5 • RELIGIJA

Ainu religija je panteistička, vjeruje u mnoge bogove. Tradicionalno vjerovanje smatralo je da bog planina obitava u planinama, a bog vode obitava u rijeci. Ainu su lovili, pecali i sakupljali u skromnim količinama kako ne bi uznemirili ove bogove. Životinje su bile posjetioci s drugog svijeta koji su privremeno poprimili životinjske oblike. Medvjed, prugasta sova i kit ubica dobili su najveće poštovanje kao božanske inkarnacije.

Najvažniji bog u domu bila je ženski bog vatre. Svaka kuća je imala ognjište gdje se kuhalo, jelo i obavljali rituali. Glavne žrtve koje su davane ovom i drugim bogovima bile su vino i inau, izbijena grančica ili motka, obično od vrbe, s još pričvršćenim strugotinama i ukrasno uvijenim. Napolju između glavne kuće i podignutog skladišta stajao je niz viših inau nalik ogradi. Na otvorenompred ovim svetim oltarskim prostorom održavani su rituali.

6 • GLAVNI PRAZNICI

Festival slanja duhova, nazvan i-omante, bilo za medvjeda ili prugastu sovu, bio je najvažniji Ainu festival. I-omante, medvjed, opažen je jednom u pet ili deset godina. Nakon trodnevnog štovanja medvjedića, praćenog molitvama, plesom i pjesmom, gađano je strijelama. Glava je ukrašena i stavljena na oltar, a meso su jeli članovi seoske zajednice. Duh je, dok je posetio ovaj svet, privremeno poprimio oblik medveda; ritual medveda je oslobodio duha iz forme kako bi se mogao vratiti u drugo carstvo. Slične praznike obilježavaju mnogi sjeverni narodi.

7 • OBREDI PRELAZA

Pripremajući se za odraslu dob, dječaci su tradicionalno učili lov, rezbarenje i pravljenje alata kao što su strijele; djevojčice su naučile tkanje, šivenje i vez. Sredinom tinejdžerskih godina, vješti starija žena tetovirala je djevojčice oko usta; davno su bili tetovirani i na podlakticama. Japanska vlada zabranila je tetoviranje 1871.

Poklon noža ugrađenog u rezbareno drvo od jednog mladića ukazivao je i na njegovu vještinu i na ljubav. Dar vezenja od mlade žene na sličan je način ukazivao na njenu vještinu i spremnost da prihvati njegovu ponudu. U nekim slučajevima, mladić je posjetio porodicu žene koju je želioudaje, pomažući ocu u lovu, rezbarenju i tako dalje. Kada se pokazao kao pošten, vješt radnik, otac je odobrio brak.

Smrt su oplakivali rođaci i komšije. Svi su bili potpuno obučeni u vezene kostime; muškarci su takođe nosili ceremonijalni mač, a žene ogrlicu od perli. Dženaze su uključivale molitve božanstvu vatre i stihove naricanja u kojima se izražavaju želje za nesmetanim putovanjem na onaj svijet. Predmeti koji su se sahranili s mrtvima prvo su bili razbijeni ili napuknuti kako bi duhovi bili pušteni i zajedno otputovali na drugi svijet. Ponekad je nakon ukopa slijedilo paljenje stana. Sahrana za neprirodnu smrt mogla bi uključivati ​​tiradu (bijesni govor) protiv bogova.

8 • VEZE

Formalni pozdrav, irankarapte, koji odgovara "kako si" na engleskom, doslovno znači "dopusti mi da ti nežno dodirnem srce."

Kažu da su ljudi Ainu uvijek dijelili hranu i piće sa susjedima, čak i šolju vina. Domaćin i gosti su se smjestili oko ognjišta. Domaćin je zatim umočio svoj ceremonijalni štapić u čašu vina, poprskao nekoliko kapi na ognjište u znak zahvalnosti bogu vatre (boginji vatre), a zatim je vino podijelio sa svojim gostima. Prvi losos ulovljen svake godine u ranu jesen bio je poseban predmet koji se dijelio sa susjedima.

Ukočaranke (međusobna argumentacija) bilaobičaj da se nesuglasice rješavaju debatom umjesto borbom. Spornici su sjedili i raspravljali satima ili čak danima dok jedna strana nije bila poražena i pristala da obešteti drugu. Za rješavanje sporova između sela izabrani su predstavnici sa govorničkim (javnim) vještinama i izdržljivošću.

9 • USLOVI ZA ŽIVOT

Nekada je kuća Ainu bila napravljena od stubova i slame. Bio je dobro izoliran i imao je ognjište u središtu glavne prostorije. Otvor ispod svakog kraja grebena omogućio je izlazak dima. Između tri i dvadeset takvih kuća činilo je seosku zajednicu zvanu kotan. Kuće su izgrađene dovoljno blizu jedna uz drugu da bi mogao doći glas u slučaju nužde, a dovoljno udaljene da se vatra ne bi proširila. Kotan se obično nalazio uz vode za pogodan ribolov, ali i u šumi kako bi bio siguran od poplava i blizu okupljališta. Po potrebi, kotan se selio s mjesta na mjesto u potrazi za boljim životom.

10 • PORODIČNI ŽIVOT

Osim tkanja i vezenja, žene su se bavile poljoprivredom, sakupljale samoniklo bilje, tucale žitarice i brinule o bebama. Muškarci su lovili, pecali i rezbarili. Neki izvještaji sugeriraju da su bračni parovi živjeli u odvojenim kućama; drugi izvještaji sugeriraju da su one ostale kod muževih roditelja. Donedavno su muškarci i žene različito pratili porijeklo. Mužjaci su pratili porijeklo kroz razneživotinjski grbovi (kao što je oznaka kita ubice) i ženke kroz nasljedne pojaseve čednosti i dizajn tetovaža na podlaktici. Naslijeđe može uključivati ​​umjetnost barda (muškog ili ženskog), babice ili šamana. Babica i šamanka Aoki Aiko (1914–) naslijedila je svoju umjetnost kao peta generacija potomaka ženske linije porodice.

Psi su bili omiljene životinje. U jednoj sceni epske pjesme koja opisuje silazak božanskog mladića na ovaj svijet, pominje se pas kao čuvar zrna prosa. Psi su se takođe koristili u lovu.

11 • ODJEĆA

Tradicionalni ogrtač Ainu napravljen je od tkanih vlakana unutrašnje kore brijesta. Nosio se s tkanim pojasom koji je po obliku bio sličan pojasu koji se nosio uz kimono kopnenog Japana. Muški ogrtač je bio do teleta. Zimi se nosila i kratka jakna bez rukava od jelenskog ili drugog životinjskog krzna. Ženski ogrtač je bio dužine do gležnja i nosio se preko duge potkošulje bez prednjeg otvora. Haljine su bile ručno izvezene ili ukrašene užetom. Zašiljena ivica na vrhu svakog prednjeg preklopa bila je karakteristična za regiju Saru.

Tradicionalna Ainu nošnja se još uvijek nosi u posebnim prilikama. Međutim, u svakodnevnom životu Ainu nose odjeću međunarodnog stila sličnu onoj koju nose drugi Japanci.

12 • HRANA

Tradicionalna osnovna hrana Ainua bila je meso lososa i jelena, uz proso uzgojeno kod kuće